Edita Ilijašević

Roditelji i početak školovanja njihove djece

«Svaki početak je težak» kaže narodna poslovica. To u određenoj mjeri vrijedi i za početak osnovnog školovanja.

Polazak u školu za svako je dijete ozbiljna prekretnica u životu. Zbog toga početak školovanja zahtijeva punu pažnju i angažiranost ne samo prvoškolca već i njegovih roditelja. Od dobrog početka ovisit će budući rezultati.

Već kod prvog ulaska u školu, pozdravljanja s roditeljima i dolaskom u učionicu, možemo primijetiti vrlo različita ponašanja djece: neka ulaze nasmijana, radosna; neka izgledaju radoznalo, puna očekivanja; neka su zbunjena; neka djeca izgledaju ravnodušno. Kod neke djece opažamo strah i odbojnost, ima tu i suza, a poneko dijete grčevito se drži roditelja i odbija ući.

Nije teško naslutiti kolike su i kakve roditeljske strepnje i očekivanja vezana uz polazak djeteta u 1. razred osnovne škole.

ZAŠTO JE POLAZAK U ŠKOLU VAŽAN TRENUTAK?

Polaskom u školu dijete mijenja svoju dotadašnju okolinu. U školi se krug prijatelja i znanaca proširuje, a tu se dijete mora ponašati prema nekim pravilima, mora razumjeti upute koje mu daje učiteljica i po njima raditi, biti pažljivo i po nekoliko sati dnevno s kraćim odmorima, biti poslušno, truditi se da ne dolazi u sukobe s vršnjacima i još puno toga.

Učenje je vrlo teška aktivnost, a zadaci koji se pred njega postavljaju obveza koju mora prihvatiti premda su katkad suprotni dječjim željama.

U 1. razredu dijete će naučiti čitati i pisati, računati do 20 i mnogo drugih stvari iz života ljudi i prirode. Ti se zadaci nama odraslima čine maleni, ali su za prvoškolce itekako veliki.

ŠTO TREBAJU UČINITI RODITELJI?

Stalno brinuti za fizičko i psihičko zdravlje djeteta, voditi brigu da bude uredno i čisto, da je dovoljno naspavano, ima pripremljenu kvalitetnu užinu (ukoliko se ne hrani u školskoj kuhinji) te i dalje kod djeteta razvijati osnovne kulturne i higijenske navike: da zna pozdravljati, ispravno osloviti odrasle, dobro se ophoditi s vršnjacima, da redovito obavlja osobnu higijenu (pranje ruku, zubi), da sprema svoje stvari (krevet, igračke, odjeću), uključivati ga u kućne obaveze (odlazak u trgovinu, bacanje smeća,…).

Roditelji trebaju razgovarati s djetetom o školi i tome što se toga dana događalo: što ste danas radili u školi, kako je bilo na nastavi, tko su ti prijatelji u razredu, što si novo naučio, što imaš za domaću zadaću? i sl. Takav roditeljski interes podiže u očima djeteta važnost škole i učenja.

Osim interesa za školske događaje, u obitelji treba stvoriti uvjete za učenikovo izvršavanje domaćih zadaća. Rješavanju učenikovih domaćih zadaća roditelji trebaju pokloniti pažnju već od samog početka školovanja. Trebaju se interesirati što dijete ima za domaću zadaću, pomagati mu u planiranju vremena za njihovu izradu, dogovarati se o odmoru  itd. Pomoć roditelja se ne sastoji u direktnom sudjelovanju pri izradi domaćih zadaća jer učiteljica će ubrzo prepoznati rad roditelja. Roditelj treba kontrolirati kako dijete radi: radi li uporno ili ne, radi li uredno, je li zainteresirano za rad, koliko dugo radi i sl. Takvom kontrolom roditelj pomaže djetetu u stjecanju radnih navika koje mogu biti presudne za uspjeh djeteta u školi.

Cjelokupna faza učenja i izrade domaćih zadaća za učenika prvog razreda ne smije trajati dulje od dva sata, a odmori između aktivnosti biti dulji od 15 minuta.

            Zatim, prvoškolac treba imati uređeno svoje radno mjesto. Osigurajte mu mirno i tiho mjesto gdje će uvijek učiti. Ako nema svoju sobu, važno je da ima «svoj stol». Učenik se mora naviknuti da svoj radni kutić sam održava urednim.

            Češće kontrolirajte knjige i bilježnice svoga djeteta. Neće vam oduzeti puno vremena ako svakih nekoliko dana na brzinu pogledate jesu li knjige i bilježnice čiste i uredne i da li dijete iz bilježnica iskida listove. Zavirite katkad i u školsku torbu da u njoj nema nepotrebnih stvari koje bi dodatno opterećivale učenikova leđa.

ŠTO MOGU UČINITI RODITELJI DA BI SE DIJETE ŠTO BOLJE SNAŠLO U  ŠKOLSKOJ SITUACIJI?

Gledajte stvari očima djeteta – nešto što mi odrasli smatramo sitnicom: svađa s prijateljem, nesnalaženje u razredu ili drugo, može biti doživljaj koji je njemu vrlo važan. Ako pažljivo slušamo dijete i razumijemo njegove osjećaje, dajemo mu do znanja da ga prihvaćamo. Na taj ga način učimo da treba pažljivo slušati druge i razmišljati o tomu kako se osjećaju.

Iako će dijete o školi najčešće pričati s oduševljenjem, moguća su i razočaranja. Saslušajte ga s razumijevanjem, provjerite što se dogodilo, posavjetujte ga kako da se ponaša. Ne odobravajte mu ako je agresivno, svadljivo i neugodno prema djeci jer će to dovesti do neomiljenosti  među vršnjacima.

Ako se dijete ne privikava lako i nije odmah steklo prijatelje, to je normalno – neka djeca trebaju više vremena da bi se naviknula na promjenu. Brinete li se zbog toga, obratite se učiteljici - možda već promjena mjesta sjedenja ili mali razgovor ohrabrenja mogu pomoći. Ako to ne pomaže, obratite se stručnom suradniku škole.

Ima li dijete u početku poteškoća u pažljivom praćenju nastave – i to je normalno! Uskoro će shvatiti i prihvatiti što se od njega očekuje. Ako se poteškoće koncentracije i pažnje nastave i ozbiljno ometaju djetetovo učenje, potražite savjet školskog psihologa . Možda se radi o specifičnom poremećaju pažnje sa ili bez hiperaktivnosti(ADD/ADHD).
           Neka djeca mogu imati znatnih poteškoća u usvajanju čitanja i pisanja – korisno je posavjetovati se s logopedom i vidjeti treba li mu njegova pomoć.